Davne 1936. godine Branislav Bosiljčić počeo je da se bavi bombondžijskim zanatom u ulici Gavrila Principa 14, na istom mestu na kom i dan danas njegov unuk Živorad pravi ratluk, mlečne karamele i svilene bombone, po istoj recepturi. Njihove poslastice poznate su, kako kažu, od Kanade do Australije, maltene nema mesta na svetu koje nije “posetio” njihov ratluk.
Kada je Branislav Bosiljčić, tada dvanaestogodišnji dečak tek pristigao u Beograd, stajao ispod sata na Železničkoj stanici, nije ni sanjao da će od nosača u Luci, preko pomoćnika pekara, postati bombondžija. Još manje da će radnja koju je otvorio i nakon skoro devet decenija, ostati na istom mestu, a da će u njoj poslastice po istom receptu praviti njegov unuk.
Deda je počeo prvi da radi, došao je u Beograd trbuhom za kruhom, izučio bombondžijski zanat i 1936. godine otvorio radnju. Pregurao je i Drugi svetski rat i posleratni period. Njega je 80-tih nasledio moj otac koji je napustio posao mašinca i vratio se da bude bombondžija. Ja sam treća generacija bombondžija.
Pravimo ratluk i bombone svakodnevno. Sve je sveže svaki dan. Ljudi znaju da kada ovde dođu mogu da zavire iza zavese i vide šta se tu dešava, kao i da dobiju tek napravljeni proizvod, koji nigde ne može da se nađe.
Osim recepture i mašine su ostale iste, kako kaže bombondžija, jedino što je modernizovano je mešalica za ratluk, koja im je olakšala i uštedela vreme, jer je njegov deda nekad ručno, varjačom mešao ratluk do kasnog popodneva. Ostali smo generalno na istim mašinama i opremi koju imamo još iz dedinog vremena. Većina mašina je iz Austrougarske, modle i valjci koji na sebi imaju žigove su još od Prvog svetskog rata. Etnografski muzej u Beogradu u postavci ima opremu za proizvodnju bombona koja je mlađa od one koju mi još uvek koristimo.
Ovaj ratluk ne poznaje granice, jer ga njihove mušterije nose gde god putuju, pa tako bombondžija navodi da je ovaj slatki zalogaj obišao svaki kutak sveta u kom ima naših ljudi.
Naš ratluk je putovao od Kanade do Australije, gde god su naši ljudi putovali i on je sa njima išao. Drago nam je jer se svi hvale gde su ga nosili. Hvale se da bi nama ulepšali, a mi se posle trudimo da im uzvratimo sa našim proizvodima, da ih lepo spakujemo i onda zaista mogu da pokažu ručni rad gde god ga odnesu.
Pored svetski poznatog ratluka prave i mlečne karamele, za koje je još njihov deda nagrađivan, pa su samim tim i one specijalitet. U ovoj šarenoj radnjici mesto su našle i razne vrste lizalica, kišobrančići, orasnice, krive luše, koje su brižno smeštene u korpice. Tvrde ljute bombone poznate kao “promincle” poslastica su koju vole posebno stariji.
Interesantno je da svaki slatkiš ima svoj “trenutak slave” pa je tako sad ratluk najveća “zvezda” dok su ranije to bile lizalice i bombone.
Tajna našeg ratluka je u tome što je mekan i “topi se u ustima”, nije kao arapski ili turski ratluci koji su žilaviji i imaju jaču aromu. Naš ratluk je mnogo mekši i topi se u ustima ima vrlo blagu aromu i nežan je na nepcima, tako da je to jedna sitnica na koju smo ljude navikli i sad to više ne možemo da menjamo, naši najdraži kupci penzioneri obožavaju naš ratluk tako da mora da ostane kakav je bio.